Klasični kamin u kući akademskog slikara Dimitrija Popovića

Obiteljska oaza u središtu Zagreba Dimitrija Popovića, poznatog slikara međunarodnog ugleda, i njegove supruge Jagode prava je suprotnost uvriježenome mišljenju o načinu življenja u sve ubrzanijoj metropoli. Iz njihove, u zelenilo uronjene, kuće na mirnoj Šalati pogled se prostire na gornjogradske krovove, katedralu, Sljeme, a samo desetak minuta hoda dijeli ih od gradske vreve. Slikarev je atelje samo nekoliko kuća dalje, stoga Dimitriju nikada nije bio potreban automobil, a Jagoda je ionako cijeli život u istoj ulici, jer su u njoj živjeli još njezini baka i djed.

Na kućnom pragu Popovićevih dočekale su nas mace. Sedam ih je čak, a o njima s ljubavlju brine Jagoda, jer je Dimitrije alergičan na njihovu dlaku. No one osjećaju i poštuju tu činjenicu pa je zadnja granica do koje izvana dosežu šapicama isključivo predsoblje koje vodi u prostrani dnevni boravak Popovićevih, centralno mjesto obiteljskog okupljanja, ugošćavanja obitelji i prijatelja.

Ljubav prema starini

– U proteklih nekoliko desetljeća nije sve izgledalo ovako. U kuću smo se uselili početkom 80-ih, ali smo tada živjeli na samo jednom katu. Bivša vlasnica ostatka kuće kasnije nam je prodala svoj dio, pa smo je adaptirali više puta – govori Dimitrije. Nekadašnji dvosobni stan na prvom katu postao je današnji dnevni boravak koji prate kuhinja s ostavom i toalet za goste. Unutarnje stepenice vode do drugog kata s dvjema spavaćim sobama i kupaonicom te malog apartmana u potkrovlju u kojemu, kada dođe u Zagreb, boravi Jagodin i Dimitrijev sin Petar

 U prizemlju, pak, živi slikareva punica, a podrum je u funkciji skladišta. – Dnevni smo prostor u startu zamislili kao mjesto u kojemu se živi, a ne da bismo se u njemu osjećali kao robovi. Nijedna stvar nije stavljena u prostor da bi se čovjek bojao dotaći je. Čak smo imali i malog pekinezera koji je tu neprestano skakao, grizao noge stolaca, uništavao knjige… – objašnjava Dimitrije misao vodilju kojom su se on i supruga rukovodili prilikom uređenja dnevnog boravka. Kako oboje, kaže, više vole nešto što je staro negoli moderno, sa zadovoljstvom su ga uljepšali komadima obiteljskog namještaja starog više od stotinu godina, brojnim vlasnikovim slikama i skulpturama koje za njih imaju emotivnu vrijednost.

– Ti su komadi odredili karakter prostora. Primjerice, klavir je pripadao Jagodinoj baki. Umjesto kamina, nekoć su tu bile dvije kaljeve peći pa nam je postojeća situacija omogućila izvedbu željenog kamina koji ima jednu simboličku vrijednost organske arhitekture – kaže Dimitrije osvrćući se po dnevnom boravku čiji su zidovi, iz praktičnih i estetskih razloga, premazani tamnozelenom bojom. Ljeti sunce u njega prodire oko podneva, a vidi se do devet navečer.

Umirujuća zelena boja za to se vrijeme, ovisno o jačini svjetlosti, manifestira u brojnim nijansama. Zidove uglavnom krase platna koja nisu vidjela izložbe (Dimitrije ih je tijekom godina darivao supruzi u raznim prigodama), ali i Jagodinom rukom oslikana fotografija njihova sina i slika sv. Ivana Krstitelja, rad talijanskog majstora s kraja 17. stoljeća. Na klaviru primjerak “Zlatne Arene”, s Dimitrijevim autorskim potpisom, uz kamin Meštrovićeva skulptura i grčki suvenir, u kutu oslikana vaza… Harmoniju upotpunjuju i dekorativne košare s potpalom za kamin.

‘Uljez’ je tek televizor, ali ga Popovići najčešće uopće ne gledaju. Radije uživaju u hranjenju ptica na balkonu po čijoj ogradi skakuću i vjeverice, a iz vrtnog raslinja do kućnog praga nerijetko navrati i obitelj ježeva. Ljubimice mace ne mogu se požaliti – gradeći svoj dom, Popovićevi su ga napravili i njima, pa tako svaka od mačaka ima vlastitu vrtnu kućicu u koje brižna Jagoda Popović zimi stavlja termofore kako bi i one spavale u toplom.